Spinalna dekompresija ili trakcija kičme, predstavlja fizioterapijsku metodu liječenja različitih stanja kičme.
Darko Stanović, specijalista fizioterapije kaže da se ona sprovodi na principu motorizovane trakcije.
– Spinalna dekompresija radi na principu nježnog istezanja kičme, na način što omogućava smanjenje pritiska na međupršljenske diskuse, stvarajući negativan pritisak u samom diskusu. Kao rezultat primjene terapije, diskus koji je prolabirao (van svog ležišta), se može retrahovati i tako osloboditi pritiska nerv, kao i relaksirati ostale strukture kičme kao što su ligamenti, mišići i sinovijalna opna. Spinalnom dekompresijom postiže se bolja hidratacija diskusa, bolji dotok kiseonika i hranjivih nutrijenata koji uveliko pomažu diskusu da zacijeli. Sam pojam diskus označava jedno meko jastuče, koje se nalazi između dva pršljena, i omogućava amortizaciju i bolji raspored sila koje pritiskaju kičmu pri hodu, stajanju ili aktivnostima, kao i klizanje pršljenova pri pokretima. Hrskavica diskusa nema svoje krvne sudove koji bi joj dopremili hranjive materije, pa joj tako njena elastičnost omogućava da upije zglobnu tečnost. Na taj način uzme hranjive materije koje pomažu u obnavljanju pokidanih vlakana – kaže Stanović.
On ističe da procesom starenja, kao i fizičkom neaktivnošću, diskus gubi svoju elastičnost, smanjuje se, a samim tim dolazi do kontakta dva koštana dijela pršljena što na kraju rezultira pojavom artroze (okoštavanja).
– Degeneracija diskusa je česta pojava kod starije populacije, ali se može javiti i kod mlađih osoba. Nije u potpunosti jasno zašto nastaje, ali se smatra da postoji vrlo jaka veza sa naslednim faktorima. Osim toga, značajnu ulogu igra i fizičko opterećenje diskusa koje najčešće nastaje u položaju naglog pomjeranja vrata, saginjanja i dizanja tereta, i prilikom naglih rotacionih pokreta. Kada degenerativne promjene (propadanje hrskavice), izazovu oštećenja na diskusu, nastaje akutni bol u leđima ili vratu, koji nerijetko može biti praćen glavoboljom. Neliječen akutni bol prelazi u hronično stanje. Bolovi se najčešće šire, kod promjena u vratnom dijelu kičme u predjelu glave, ramena i prema rukama, a kod promjena u slabinskom ili sjedalnom dijelu kičme u donje djelove leđa, kuk, prepone i naniže niz noge sve do stopala – objašnjava Stanović.
Postoji više vrsta i modela trakcije ili dekompresije kičme.
– Dominantna je primjena mehaničke trakcije. Tehnika primjene se sprovodi tako što se klijent u određenom položaju udobno smjesti na terapijski krevet, zatim se fiksira pojasevima. Donji kraj terapijskog kreveta je u toku terapije mobilan, što znači da klizi zajedno sa pacijentom kako bi se izbjegla sila trenja. Na samom kraju terapijskog kreveta nalazi se fiksiran motor koji u sebi sadrži mikroprocesor. Kanap iz motora se povezuje sa pojasem već fiksiranim na pacijentu. Stručno lice određuje položaj pacijenta, vrstu trakcije, silu vučenja, silu zadrške, brzinu trakcije, dužinu trajanja tretmana. Sve ove komponentne je jako važno pravilno odrediti, kako bi terapija imala puni efekat. Kao uvod u spinalnu dekompresivnu terapiju često se kombinuju određene elektroterapijske procedure, kratki talasi, infracrvena lampa i kineziterapijske vježbe. Za sprovođenje terapije potreban je nalaz magnetne rezonance, segmenta koji se tretira – kaže Stanović.
Darko Stanović ističe da najčešća stanja zbog kojih se pacijenti javljaju i koja se tretiraju ovom vrstom terapije su bol u vratu ili donjim leđima, išijas sa simptomima slabosti ili trnjenja koji iradiraju niz nogu, izbočen ili hernirajući diskus ili degenerativna bolest diskusa, faset sindrom i kompresija na korijen nerva, kompresivni prelomi kičme, spondiloza i spondilolisteza, mišićni spazam.
– Neka od stanja koja predstavljaju kontraindikaciju za primjenu dekompresivne terapije su prelomi kičme, aneurizma trbušne aorte, uznapredovala osteoporoza, metalni implantanti u kičmi. Većina stanja i problema sa kičmom se može uspješno riješiti ili popraviti metodama i procedurama iz oblasti fizikalne terapije. Ponekad, stanje je takvo da zahtijeva operativan pristup, kojem se pribjegava generalno tek nakon što se iscrpe sve metode nehirurškog liječenja, a nisu dale očekivane rezultate. Veliki broj dosadašnjih istraživanja pokazao je da je spinalna dekompresija - trakcija kičme, sama ili u kombinaciji sa kineziterapijskim vježbama, najbolja konzervativna terapija danas kod liječenja različitih stanja kičme, primarno degenerativnih bolesti diskusa i diskus hernija. Spinalna dekompresija - trakcija se može sprovoditi i kao relaksirajuća metoda za ljude koji u toku dana rade na poslovima koji zahtijevaju dugotrajno sjedenje,kao i za oporavak ljudi koji su previše aktivni u toku dana – ističe Darko Stanović.
A.D.
